Seljačko gospodarstvo poduzetničkog tipa nezamjenjiv je temelj razvitka hrvatske poljoprivrede. Seljačka gospodarstva, međutim, ne mogu ostati izolirani gospodarski subjekti. Zato se ona svugdje u razvijenom svijetu, a to mora vrijediti i za Hrvatsku, udružuju u dva tipa svojih asocijacija. Kada žele unaprijediti proizvodnju na gospodarstvu, seljaci se udružuju u zadruge. One su poslovne tvrtke. Kada žele ostvariti svoje šire interese, osnivaju interesne, profesionalne i sindikalne udruge koje nisu gospodarski subjekti. To je sada jasnije, jer je donešen i Zakon o udrugama, koji je stupio na snagu u srpnju 1997. Dakle, nema suprotstavljanja između zadruge i udruge jer i jedna i druga su neposredni oblik organiziranja seljaka. Zadruga je udruženje ali i pravno-gospodarski subjekt dok je udruga samo udruženje i ne može se baviti poslovanjem. Hrvatski zadružni savez prvi je inicirao osnivanje udruga još 1990. godine.
Seljak se udružuje u zadrugu radi tržišta. Da bi došao do tržišta mora investirati u doradu, preradu, hladnjače, trgovačku infrastrukturu, a to ne može uspješno uraditi svako seljačko gospodarstvo ponaosob. To je osnovni razlog da se grade zadružne vinarije, uljare, mljekare, hladnjače.
Zadruga kao oblik udruživanja nudi najveću stabilnost i sigurnost proizvođaču. Uloga zadruge je prijem i osiguranje plasmana proizvoda poljoprivrednog proizvođača. To će se najlakše osigurati ako zadruga može za više proizvođača organizirati preradu njegove sirovine, odnosno proizvodnju gotovog ili barem poluporoizvoda. Time bi se ublažio sezonski pritisak na tržište, ujednačile bi se cijene tijekom godine i stabilizirala ponuda i potražnja. Povećao bi se uz cijenu i obrt kapitala koji sadašnju poljoprivrednu proizvodnju praktično uništava.
Zadruge također ne mogu biti učinkovite na tržištu ukoliko nemaju razvijenu trgovačku mrežu, skladišta, hladnjače i veletržnice. Kao što seljak ne može sam poslovno uspješno funkcionirati, isto tako ne može ni zadruga. I zadruge se zato moraju udruživati, okrupnjavati i stvarati snažnije poslovne sustave na tržištu, sve do zadružnih aukcija i burzi.
Stoga bi bilo nužno da projekt 5 budućih veletržnica u Hrvatskoj koje će se graditi u skoroj budućnosti budu realizirane na modelu zadružnog udruživanja, a to znači da vlasnici i korisnici tih institucija budu izravni proizvođači.
Nije pitanje u tome da li se seljaci i drugi mali poduzetnici hoće udružiti u zadruge. Oni bez toga ne mogu uspješno poslovati. Pitanje je samo da li će vladine institucije poticati te pronalaziti povoljnije izvore financiranja u izgradnji zadružne infrastrukture. O tome najviše ovisi sigurnost i plasman seljačkih proizvoda, njegov dohodak, te razvitak poljoprivrede i seoskog gospodarstva u cjelini.
