Sredinom 19. stoljeća, raspadom feudalizma brzo se razvija industrija, trgovina, bankarstvo. U tom procesu dolazi do koncentracije kapitala i stvaranja krupnih industrijskih, bankarskih i trgovačkih tvrtki. Položaj radnika, seljaka i obrtnika sve više se pogoršavao. Prehrambena industrija i trgovina snižavala je seljačke proizvode, iako su stanovnici gradova te iste proizvode skupo plaćali. Istovremeno seljaci i obrtnici nisu mogli koristiti kredite ili ako su ih i uspjeli dobiti, kamate su bile zelenaške.
Budući da se ekonomski položaj seljaka, radnika i obrtnika sve više pogoršava, oni osnivaju zadruge kako bi donekle popravili svoj položaj i zaštitili svoje interese. Seljaci osnivanju poljoprivredne zadruge, obrtnici obrtničke, a radnici potrošačke i nabavno-prodajne zadruge. Prva zadruga u Europi i svijetu osnovana je u Engleskoj 1844. kao potrošačka zadruga.
Nakon toga zadruge se osnivaju u drugim zemljama Europe. Prva zadruga na hrvatskom tlu osnovana je 1862. godine u Pitomači, kao obrtnička zadruga, pod nazivom “Pitomačka zanatnička zadružnica”. Ova zadruga nije prekidala svoju djelatnost, te i sada djeluje pod nazivom “Prva obrtna štedno-kreditna zadruga”.
Najstarija zadruga na području Dalmacije osnovana je 1864. godine u Korčuli kao štedno-kreditna zadruga.
-
- Zadrugarstvo se na hrvatskim prostorima počelo razvijati pod utjecajem zadružne prakse, koja je dolazila iz Europe. Naročito početkom 20. stoljeća zadrugarstvo je postalo veoma snažan gospodarski sustav, koji je imao utjecaja i na politička gibanja. U tom vremenu na području današnje Hrvatske djelovalo je više od 1500 zadruga s oko 250.000 zadrugara.
- Između dva rata zadrugarstvo se također uspješno razvijalo. Hrvatske seljačke zadruge djelovale su putem Središnjeg saveza hrvatskih seljačkih zadruga u Zagrebu, gospodarske zadruge u okviru Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu, zadruge gospodrske sloge u okviru Saveza zadruga gospodarske sloge. Najveći broj zadruga u Dalmaciji bile su članice Zadružnog saveza u Splitu.
- Nakon 2. svjetskog rata zadrugarstvo prolazi dva posebno teška razdoblja. Koncem 40-ih godina provodi se kolektivizacija po uzoru na tadašnji Sovjetski Savez. Zadrugarstvo gubi svoje izvorne osobine. Nakon napuštanja kolektivizacije već početkom 50-ih godina dolazi do ponovnog uzleta zadrugarstva u Hrvatskoj. Osnivaju i jačaju zadruge različitih profila, osnivaju se zadružni i zadružni poslovni savezi, te posebno zadružno štedioničarstvo i bankarstvo. Šezdesetih godina ponovo se marginalizira zadružni gospodarski sustav. Donose se političke i zakonske mjere kojima se ukidaju zadružni savezi, zadružni bankarski sustav, te zemljište, prehrambeni i drugi pogoni prenose kombinatima društvenog sektora poljoprivrede i prehrambene industrije, koji postaju nositelji razvoja u poljoprivredi.Takvo stanje ostaje sve do devedesetih godina. U to vrijeme u Hrvatskoj djeluje oko 200 poljoprivrednih zadruga.
- Nakon promjena i uspostave samostalne hrvatske države, 1990. godine nova vlast ne afirmira odnos prema zadrugarstvu. Zadruge se identificiraju kao institucije bivšeg socijalističkog sustava. Ipak, zahvaljujući ponajviše aktivnostima Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza, Hrvatski Sabor donosi Zakon o zadrugama 1995. godine. Iako manjkav, zakon predstavlja dobru osnovu za opstanak i razvoj zadrugarstva u Hrvatskoj.
Zakon, međutim, nije jasnije uredio demokratski ustroj zadruga, kriterije za članstvo, zadružnu imovinu, zadružnu reviziju. Zakon određuje kako članstvo u zadruzi može steći »fizička osoba koja u cijelosti ili djelomično posluje putem zadruge«, što je prihvatljivo. Međutim, u nastavku te odredbe dodaje se da svojstvo zadrugara može steći i fizička osoba ako i na »drugi način sudjeluje u ostvarenju ciljeva radi kojih je zadruga osnovana«. Takva je odredba omogućila svim zaposlenicima da postanu zadrugari i da preuzmu funkcije poslovodstva i demokratske kontrole i odlučivanja, što je u suprotnosti sa zadružnim načelima.
Uz takve nedostatke, Zakon o zadrugama i nije mogao omogućiti transformaciju zadruga iz poduzeća s društvenim vlasništvom i dominantnom ulogom zaposlenih, u zadružna društva sa zadružnim vlasništvom i demokratskim utjecajem članova – zadrugara. Upravo zbog toga Hrvatski zadružni savez je još u ožujku 1998. godine izradio i usvojio Strategiju razvoja hrvatskoga zadrugarstva u kojoj, između ostaloga, ističe da je »potrebno što prije inicirati postupak za izmjenu i dopunu Zakona o zadrugama i to prije svega u vezi sa članstvom, zadružnom revizijom te dokapitalizacijom zadruga«.
Nakon desetogodišnje vladavine Hrvatske demokratske zajednice, godine 2000. Vladu formira koalicija stranaka na čelu sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske. Bilo je za očekivati da će se agrarna i zadružna politika strukturno promijeniti, pogotovo što su ključna ministarstva (poljoprivrede, maloga poduzetništva i zadrugarstva) preuzeli kadrovi Hrvatske seljačke stranke, upravo one stranke koja je u hrvatskoj povijesti najviše afirmirala zadrugarstvo kao ključni gospodarski i socijalni pokret u poljoprivredi i selu.
Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo izradilo je prijedlog izmjena i dopuna Zakona o zadrugama, ali ponovo izbjegavajući regulirati bitna pitanja koja proizlaze iz međunarodnih zadružnih načela, a koja nisu bila regulirana u Zakonu o zadrugama iz 1995. godine (zadružno članstvo, zadružna imovina, zadružna revizija, vrste zadruga). Umjesto toga, uvode se neke nepotrebne odredbe, kojima će se dodatno oslabiti ionako nedorečen postojeći zakon koji ne korespondira s europskom zadružnim praksom. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama Hrvatski je Sabor usvojio u siječnju 2002. godine, i to u izvornom tekstu predlagača, bez obzira na brojne primjedbe i prijedloge koje je uputio Hrvatski zadružni savez te brojni saborski zastupnici. Ovdje treba posebno navesti nekoliko odredbi zakona koje su bitno doprinijele još bržem urušavanju hrvatskoga poljoprivrednoga zadrugarstva. Tako se, na primjer, i pravnim osobama omogućava da budu osnivači zadruga. U europskoj praksi pravne osobe mogu biti osnivači sekundarnih zadruga. Jer te zadruge u pravilu osnivaju dvije ili više primarnih zadruga. Osnivači su, dakle, samo pravne osobe. Uvodeći mogućnost da pravne osobe budu osnivači primarnih zadruga, uvodi se, nažalost, mogućnost da trgovačka društva mogu preuzimati i privatizirati imovinu zadruga, pa i cjelokupno njihovo poslovanje.
Nadalje, brisana je zakonska odredba po kojoj je imovina zadruge zajedničko vlasništvo zadrugara, te ugrađena mogućnost da svaki član, prilikom izlaska iz zadruge, a uz suglasnost ostalih zadrugara, može tražiti i dio zadružne imovine, ako je za vrijeme svoga članstva sudjelovao u njezinu povećanju. Europska praksa također ne priznaje mogućnost da članovi zadruge sudjeluju u podjeli zadružne imovine. Oni, po prestanku članstva, imaju pravo samo na povrat zadružnih uloga. No time nisu iscrpljena loša zakonska rješenja iz 2000. godine. Sa čak četrnaest članaka osniva se i regulira položaj, prava i obveze novoga krovnoga saveza – Hrvatskog saveza zadruga, u koji se obvezno udružuju sve zadruge i zadružni savezi u Hrvatskoj. Stranačka politika u novom paradržavnom savezu postavlja svoju organizacijsku i kadrovsku strukturu te joj pruža svekoliku društvenu i financijsku potporu.
Iako od 2004. godine vlast u Hrvatskoj preuzima koalicija stranaka na čelu s Hrvatskom demokratskom zajednicom, stanje u zadrugarstvu ostaje nepromijenjeno. Mijenja se samo to što ovoga puta Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva predlaže nove izmjene i dopune istoga zakona.
Zakon o zadrugama Hrvatski sabor donosi 2011. godine. I u ovom zakonu nedosljedno i necjelovito je primijenjena koncepcija ustroja zadružnoga sustava. To se očituje u nekoliko bitnih pokazatelja: zanemarena je regulacija primarnih, sekundarnih i tercijarnih zadruga; nije na odgovarajući način regulirano zadružno članstvo, zadružno vlasništvo, zadružnu reviziju , necjelovito su uređene pojedine vrste zadruga. Poljoprivrednim je zadrugama posvećen samo jedan uopćen članak 57., iako su one u Hrvatskoj tradicionalno najrazvijenije. Štedno-kreditne zadruge se i ne spominju, iako one mogu i trebaju biti potpora razvoju poljoprivrednoga zadrugarstva i ukupnom ruralnom razvoju.
Krajem 2011. godine na vlast opet dolazi koalicija stranaka na čelu s Socijaldemokratskom partijom. Novo ministarstvo poduzetništva i obrta radi na izmjenama i dopunama zakona iz 2011. godine, a Hrvatski sabor usvaja Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama u listopadu 2013. godine. Zakon ne donosi niti jedan bitan pomak u pravcu jasnijeg funkcioniranja hrvatskoga zadrugarstva, koji bi se temeljio na međunarodnim zadružnim stečevinama i europskim standardima.
Novost u Zakonu čini odredba da krovnim Hrvatskim savezom zadruga upravljaju »članovi putem svojih predstavnika u Predstavničkoj skupštini«, a skupštinu »čine predstavnici zadruga, zadružnih saveza te dragovoljnih članova«. Nadalje, nadzor nad primjenom odredaba ovoga Zakona provodi ministarstvo nadležno za poslove poduzetništva i obrta. Ovo ministarstvo može poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluku Hrvatskog saveza zadruga, ako je donesena protivno odredbama Zakona ili drugoga akta, te može neposredno donijeti odluke iz nadležnosti Predstavničke skupštine i drugih tijela. Na kraju, povjerenstvo za provođenje izbora za prvu Predstavničku skupštinu imenuje ministar nadležan za poduzetništvo i obrt.
Razvidno je da se na osnovi takvih odredbi zadružni sustav birokratizira i učvršćuje kao paradržavni subjekt kojim izravno upravlja nadležno ministarstvo i time suspendira izvornu zadružnu autonomiju i demokratski ustroj. To se konačno potvrđuje i novim Izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama, što ih Hrvatski sabor usvaja u lipnju 2014. godine. Ovim se dopunama »Hrvatski savez zadruga« preimenuje u »Hrvatski centar za zadružno poduzetništvo«, kao javnu ustanovu »koja usklađuje i zastupa interese zadruga, zadružnih saveza i drugih fizičkih i pravnih osoba koje na odgovarajući način unapređuju i promiču zadrugarstvo«.
Nakon ukidanja zadružnoga štedno-kreditnog sustava šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, bilo je za očekivati da će Hrvatska, nakon osamostaljenja, zadružnim zakonodavstvom obuhvatiti i štedno-kreditne zadruge, tim prije što su baš te zadruge bile prvi pokretači uspješnog kreditiranja seljaka i obrtnika. Zadružni savez Hrvatske predlagao je da se u Zakon o zadrugama iz 1995. godine ugradi dio odredbi o štedno-kreditnim zadrugama. Međutim, to nije bilo prihvaćeno. Ipak, Hrvatski je sabor u ožujku 1998. godine usvojio poseban Zakon o štedno-kreditnim zadrugama. Nakon promjene vlasti 2000., pod istim je nazivom donesen novi zakon 2002. godine. Taj je zakon odredio zadrugu kao financijsku instituciju zadrugara, u čijem poslovanju sudjeluje svaki zadrugar prema načelu uzajamne pomoći. Zadruga posluje samo sa svojim članovima, a oni su isključivo fizičke osobe. Zakonodavac je omogućio da štedno-kreditne zadruge mogu prikupljati štedne uloge od svojih članova u domaćoj valuti, odobravati kredite i davati garancije, obavljati mjenjačke poslove, platni promet u zemlji, primati depozit ili kredit od tijela državne uprave, jedinica lokalne samouprave, HBOR-a, fondova, pravnih osoba, zadruga, zadružnih saveza, sindikata, međunarodnih organizacija, u svrhu odobrenja namjenskih kredita zadrugarima. Za kontrolu poslovanja štedno-kreditnih zadruga bilo je ovlašteno Ministarstvo financija.
Zahvaljujući zakonskim rješenjima, na kraju 2005. godine u Hrvatskoj je djelovalo već 125 štedno-kreditnih zadruga, s ukupnom aktivom od blizu dvije milijarde kuna. Zakon je, međutim, pokazao i neke slabosti. Naime, nisu najbolje primijenjena zadružna načela poslovanja i jasnije propisana kontrola poslovanja. I umjesto da se teži izmjenama i dopunama toga zakona, Ministarstvo financija se odlučuje na donošenje Zakona o kreditnim unijama, a Hrvatski ga sabor usvaja u prosincu 2006. godine. Tim se zakonom ukida štedno-kreditno zadrugarstvom, a postojećim štedno-kreditnim zadrugama omogućava da se preoblikuju u kreditne unije. Poslovanje kreditnih unija, međutim, bitno se reducira. One mogu primati novčane depozite članova u domaćoj valuti, odobravati kredite članovima u domaćoj valuti i obavljati mjenjačke poslove. Zatim, za razliku od štedno-kreditnih zadruga, koje su mogle poslovati na području cijele Hrvatske, kreditne unije mogu poslovati samo na području jedne županije.
Ovako rigidna zakonska rješenja uvjetovala su da se samo dvadesetak štedno-kreditnih zadruga uspjelo preoblikovati u kreditne unije i uskladiti se sa zakonom, dok su ostale provele likvidacijski postupak. Odmah potom, njihova je ukupna aktiva smanjena za četiri puta.
Povijesnom analizom zadružnoga zakonodavstva uvjerljivo se mogu izvesti slijedeći zaključci.
-
- U povijesnim razdobljima, kada je postojeće zadružno zakonodavstvo decenijama ostajalo nepromijenjeno, zadrugarstvo se u Hrvatskoj ponajviše zasnivalo na izvornim međunarodnim zadružnim vrednotama i načelima, pa je bilo i najrazvijenije. Tako je primjerice. austrijski zadružni zakon iz 1873. godine u hrvatskom krajevima vrijedio sve do 1937. godine.
- Nakon Drugoga svjetskog rata pa sve do hrvatskoga osamostaljenja, zadružno se zakonodavstvo mijenjalo čak trinaest puta (6 zakona i 7 uredbi). U tome razdoblju zadrugarstvo gubi svoj izvorni zadružni identitet i reducira se na oblik kooperativizma, a članovi zadruga tek marginalno participiraju u donošenju bitnih zadružnih odluka.
- Nakon hrvatskoga osamostaljenja opći zadružni zakon mijenjao se čak pet puta (1995., 2002., 2011., 2013., 2014.), a posebni zakon o štedno-kreditnim zadrugama, odnosno kreditnim unijama, tri puta (1998., 2002., 2006.). Kako su se stranke na vlasti mijenjale, tako se u pravilu mijenjalo i zadružno zakonodavstvo. Zadruga se formalno definira kao specifičan gospodarski subjekt, koji se zasniva na međunarodnim zadružnim načelima (dobrovoljnom i otvorenom članstvu, demokratskom nadzoru članstva i dr.), ali se ta načela podrobnije i jasnije ne razrađuju, pa je i njihova primjena u praksi izostala. Takvo je zakonodavstvo utjecalo na kontinuirano slabljenje ekonomske moći poljoprivrednih zadruga. Sve je to utjecalo na smanjenje poljoprivredne proizvodnje, na sporiji razvoj ruralnog područja, a posebno i na ubrzanje procesa depopulacije u svim krajevima Hrvatske.
