P R O J E K T
ORGANIZACIJE SUSTAVA ZA RURALNI RAZVOJ
(Prijedlog)

mr. sc. ŽELJKO MATAGA
predsjednik HPZS
mr.sc. MILAN ZUPANČIĆ
Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu

1.       UVOD

Ruralni prostor u Hrvatskoj predstavlja ona podrucja u kojima gospodarski prevladavaju poljoprivredne djelatnosti i šumarstvo, te seoska naselja s nerazvijenom komunalnom i drugom infrastrukturom. Oko 90% ukupnog nacionalnog teritorija predstavlja ruralni prostor. Tu živi približno 40% ukupnog hrvatskog stanovništva. Vec sama ta cinjenica upozorava na dimenziju problema koji ima svoju demografsku, socijalnu, gospodarsku, infrastrukturnu, agrarnu i ekološku komponentu.

Cilj je ovog projekta analizirati postojece stanje hrvatskog ruralnog prostora, te pokrenuti inicijativu i osmisliti institucijske i organizacijske okvire djelovanja na cjeloviti ruralni razvoj.

            Ne treba posebno dokazivati da seoska podrucja u Hrvatskoj razvojno znatno zaostaju u odnosu na industrijsko-urbane centre i regije. Nije to neka hrvatska specificnot, jer slicno stanje vlada i u drugim zemljama, posebice onima sa slicnim socioekonomskim karakteristikama.

Samo su razvijene i visoko urbanizirane zemlje uspjele prevladati zaostajanje seoskih podrucja i razlike urbanih i ruralnih podrucja svesti u prihvatljive okvire.

Mnogobrojni su uzroci razvojnih neuskladenosti izmedu urbanih i ruralnih regija. Na globalnom planu poznate su ekonomske teorije polariziranog razvoja, koje objašnjavaju nastanak i održavanje regionalnih i nacionalnih razlika u razvijenosti. Iako su nejednakosti u razvoju poznate i u predindustrijskom razdoblju, upravo industrijalizacija i tercijarizacija ekonomije dovode do velikih razlika izmedu sela i grada. Teorije polariziranog razvoja razvijene 50-ih godina prošloga stoljeca, pojednostavljeno izneseno, govore da industrija zbog svojih mnogobrojnih prednosti jace razvija one gradove i regije u kojima je locirana, dok drugi prostori, posebice ruralna podrucja, zaostaju. Pocetna se prednost vremenom sve više povecava: industrijski sektor privlaci radnu snagu, dolazi do porasta stanovništva  u gradovima, privlacenja kapitala, razvoja infrastrukture, razvoja tercijarnog sektora. Dolazi, dakle, do multiplikacije i povecanja pocetnih prednosti, pa se tako uspostavlja poredak sve vecih razlika u prostoru.

U kasnijim fazama i na višem stupnju razvoja, dolazi do ravnomjernije prostorne raspodjele efekata ukupnog razvoja, pa se gube izrazite prednosti gradskih u odnosu na ruralna podrucja.

2.       POSTOJECE STANJE RURALNOG PROSTORA HRVATSKE

OECD definira ruralna podrucja kao zajednice s gustocom stanovništva ispod 150 stanovnika na 1 kilometar kvadratni.

Na osnovi te definicije Hrvatska kao zemlja pokazuje visok stupanj ruralnosti, naime 14 od 21 županije kvalificirane su kao pretežno ruralne, jer više od 50% stanovništva živi u ruralnim zajednicama.

U šest županija postotak stanovništva koji živi u ruralnim zajednicama krece se od 15-20%, što ih svrstava u znacajno ruralne, dok je samo jedna županija (grad Zagreb) pretežno urbana, jer manje od 15% stanovništva živi u ruralnim zajednicama.

U Hrvatskoj se ruralni prostor desetljecima suocava sa procesima deagrarizacije i depopulacije. Za razliku od drugih razvijenih europskih zemalja gospodarski razvitak u nas bio je izrazito centristicki usmjeravan. Koncentracija industrijskih i drugih gospodarskih i društvenih djelatnosti u velikim gradovima neprestano je privlacila stanovnike sela. Pored radnih mjesta, gradovi su pružali i ostale kulturne, obrazovne i druge predpostavke kvalitetnijeg življenja. Seoski prostori su ostali bez komunalne infrastrukture, cesta, vodovoda, kanalizacije, trgovina, zdravstvenih ustanova, škola. Danas su, nažalost, ostali i bez ljudi, narocito bez radno aktivnog stanovništva, koje može pokretati razvoj.

Izostanak ruralne,  agrarne i regionalne strategije i dalje, pogoršava demografsko, agrarno i uopce gospodarsko stanje sela. Izumiranje i starenje seoskog stanovništva danas više nije karakteristika samo nekih podrucja kao što su Gorski kotar i Lika. Ratna zbivanja samo su intenzivirala negativne procese.

            U Hrvatskoj danas nema niti jedne županije cije je ruralno podrucje dovoljno razvijeno. Vec je u 1981. godini 80% površine Hrvatske bilo zahvaceno depopulacijom ili približno 90,0% svih sela. Buduci da još uvijek nema inicijativa sa razine države da se osmisli cjelovita koncepcija razvitka tih podrucja, mali su izgledi da se procesi pokrenu u obrnutom smjeru. Razvitak tih podrucja više ne mogu pokrenuti pojedinacni projekti, posebno ne pojedine proizvodne djelatnosti, kao što je poljoprivreda.  

Jednostrano je nerazvijenost seoskih podrucja pripisivati samoj poljoprivredi, ili je svoditi na promašaje i nedostatke agrarne politike i odnosa prema seljacima u proteklih pedesetak godina, u razdoblju socijalistickog sistema. Poljoprivreda je bila najvažnija grana seoske privrede, pa je i danas – usprkos smanjenju pondera te grane u ukupnoj privredi i smanjenju udjela poljoprivrednog stanovništva u ukupnom na svega 5,6% po popisu 2001. godine. Njezin znacaj premašuje navedene ili neke druge pokazatelje. Ona osigurava prehranu stanovništva, na njoj pocivaju prehrambena, duhanska i neke druge grane i djelatnosti; seoski socijalni sistem (ne samo poljoprivredni segment) vezan je uz poljoprivredu, koja uz šumarstvo, održava «živim» ruralni prostor; seljak u suvremenim uvjetima postaje i vrtlar i cuvar cjelokupnog pejzaža našeg planeta Ipak, sama poljoprivreda i poljoprivredno stanovništvo, cak i uz dodatne prihode iz drugih djelatnosti, ne može osigurati potrebnu razinu društvenog standarda u selu. Za to je potrebna drugacija, diverzificirana privredna osnova i znatno raznovrsniji akteri ruralnog razvitka. Ruralni prostor je znacajni prirodni resurs kojeg treba brižno održavati, svrsishodno koristiti, te pažljivo upravljati njime, na korist sadašnjih i buducih generacija.

 

SOCIO-EKONOMSKE I DEMOGRAFSKE KARAKTERISTIKE RURALNIH

PODRUCJA HRVATSKE:

1.Dobna struktura ruralnog stanovnštva vrlo je nepovoljna (viši postotak dobne grupe stariji od 60 godina).

2. Prirodni prirast stanovništva je negativan za citavu Hrvatsku, dok je u pretežno ruralnim podrucjima opadanje stanovništva i trostruko brže nego u pretežno urbanim.

3.Obrazovanost stanovništa u ruralnim podrucjima znatno je nepovoljnija.

            4. Postotak ljudi koji su primali socijalnu pomoc bio je 3-4 puta viši od državnog prosjeka.

            5. Znatan dio zemljišta još uvijek se nalazi pod minskim poljima.

            6. Nedostatak osnovnih infrastrukturnih pogodnosti (ceste, telefonska mreža, pošta, škola, elektricna energija, voda, kanalizacija).

            7. Izrazito je nepovoljno stanje na podrucju radne snage, osobito ekonomski aktivne.

            8. Institucije su nerazvijene i nedjelotvorene.

            9. Uz sve nabrojene nepovoljne trendove stanje je moguce mijenjati na duži rok samo pod pretpostavkom da se postavi i ostvaruje strategija cjelovitog ruralnog razvitka.

3.       EUROPSKA ISKUSTVA

Hrvatskoj su posebno dragocjena iskustva zemalja Europske unije. Vec nekoliko posljednjih desetljeca strategija razvoja poljporivrede u tim zemljama ne ostvaruje se odvojeno od cjeline razvoja ruralnog prostora.           

Poljoprivreda jest temeljna gospodarska djelatnost u ruralnom prostoru, jer iskorištava i djeluje na prirodne resurse, tlo i vodotoke, ali se i njezin razvoj uklapa u zatno širi kontekst razvoja i ostalih gospodarskih, uslužnih i društvenih djelatnosti, bez kojih nije moguce privuci nove ljude u ta podrucja. Buduci da su poljoprivreda i šumarstvo glavni korisnici ruralnog prostora, najodgovorniji su za stanje u kojem se taj prostor nalazi. Zbog toga je agrarna strategija i politika i najvažnija sastavnica šire i cjelovitije strategije razvitka ruralnih podrucja      

Predpostavka za rješavanje problema u Europi bila je kvalitetna analiza stanja. Nakon toga izradeni su cjeloviti programi razvoja, za koje su osigurana golema sredstva. Takvi programi imaju svoju regionalnu komponentu. Razvojna politika nekog podrucja ne smije biti koncentrirana na gradske centre nego se potice razvoj veceg broja naselja koji su ravnomjernije uklopljeni u seoski protor. Diverzifikacija seoske ekonomije, bitna je predpotavka razvitka. Takoder se, optimalizacija razvitka ne može postici bez iskorištavanja svih prednosti i posebnosti koje odredeni seoski prostor ima: specificni proizvodi poljoprivede, gastronomski specijaliteti, ekološki proizvedena hrana, arhitektonsko nasljede, kulturna baština, tradicionalni obrti. Ne treba iskljuciti ni razvoj pojedinih industrijskih djelanosti prije svega u okviru obiteljskog i malog i srednjeg poduzetništva. Razvitak turizma je nezaobilazan segment ruralnog razvitka i veoma je prihvatljiv za diverzifikaciju ekonomije jer se uspješno dopunjuje s poljoprivredom.

      U izradi vlastite strategije ruralnog razvitka Hrvatska može koristiti razlicita europska iskustva, koja pojedine europske zemlje primjenjuju u okviru potpora Europske unije putem programa kojima se objedinjavaju razvojne aktivnosti u ukupnom seoskom gospodarstvu.

            Ti programi se ostvaruju putem institucija (agencija), a sredstva potpore osiguravaju se za široki spektar aktivnosti na lokalnoj razini:

a)      mobilizacija ljudskih resursa;

b)      izrada planova razvitka koji se oslanjaju na lokalne resurse i njihove komparativne prednosti (lokalni poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, razvitak malog poduzetništva, seoskog turizma, ocuvanje i unapredenje ekoloških i uopce životnih uvjeta za stanovnike sela;

c)       edukacija i osposobljavanje stanovnika za upravljanje odredenim lokalnim projektima;

d)      komercijalizacija i pristup tržištu poljoprivrednih i drugih proizvoda obiteljskog poduzetništva (zadružni pogoni za prihvat, doradu, preradu, prodaju specijaliziranih proizvoda),

e)      stvaranje predpostavki za dotok financijskog kapitala;

f)        promoviranje poduzetnickih inicijativa, posebno za mlade.

 4.       NEKA SEKTORSKA RJEŠENJA

Jedan od temeljnih dokumenata reforme agrara u Hrvatskoj jest Zakon o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu (NN 87/02), kojeg je u srpnju 2003. godine usvojio Hrvatski sabor.

Sustav potpore predvida cetiri modela: model poticanja proizvodnje, model kapitalnih ulaganja, model potpore dohotku te model ruralnog razvitka. U ovom radu interesira nas samo model ruralnog razvitrka. Ovaj model potpore sadrži tri programa:

a)       razvitak seoskog prostora,

b)       ocuvanje autohtonih pasmina,

c)       markentinška priprema proizvda za tržište.

Programom razvitka seoskog prostora sufinancirat ce se razvojni projekti jedinica lokalne samouprave koji se odnose na održivi ruralni razvitak. U realizaciji tih projekata udružuju se sredstva iz proracuna Hrvatske sa sredstvima županija, lokalnih zajednica i drugih izvora. Potencijalni projekti mogu obuhvatiti razlicite aktivnosti u ruralnom prostoru:

·         obnovu i razvitak sela, ocuvanje kulturnog blaga;

·         potporu investicijama na poljoprivrednim gospodarstvima;

·         školovanje, prekvalifikaciju i obuku;

·         mjere uredenja zemljišta;

·         mjere zaštite okoliša u podrucju poljoprivrede i šumarstva;

·         diverzifikaciju poljoprivrednih aktivnosti;

·         poticanje i promociju ruralnog turizma i tradicionalnih obrta;

·         poboljšanje ruralne infrastrukture vezane uz poljoprivredu;

·         promociju vinskih turistickih cesta;

·         promociju kvalitetnih autohtonih proizvoda i dr.

U okviru ovog projekta predvidena su sredstva i za poticanje uzgoja izvornih i zašticenih pasmina u ruralnom prostoru.

Pored toga, osigurava se potpora i sufinanciranje projekata znanstvenih i strucnih ustanova, konzultantskih tvrtki, zadruga, udruga i jedinica lokalne samouprave, koji se odnose na marketinšku pripremu proizvoda za tržište. Potporu su vec koristiti autohtoni proizvodi: slavonski kulen, stonske dagnje, istarski med.

Iako model ruralnog razvitka u sustavu reforme poljoprivrede predstavlja znatan pozitivan pomak u strateškom pozicioniranju poljoprivrede u širi ruralni prostor, to su ipak samo pojedinacna segmentarna i sektorska rješenja, koja bi se uspješnije ostvarivala u okvirima cjelovitog sustava ruralnog razvoja.

Za provedbu ovog modela zaduženo je Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva. Model nije sukladan s pravilima potpore u zemljama EU.

Ministarstvo za zaštitu okoliša i prostornog uredenja ima nekoliko programa kojima podupire projekte iz podrucja primjene ekoloških standarda, zaštite okoliša, prirodnog i kulturnog nasljeda i održivog razvoja.

Ministarstvo turizma ima projekt zapošljavanja i razvoja malog poduzetništva u turizmu, gdje je posebno znacajan razvoj obiteljskog poduzetništva u turizmu i posebno seoskom agro-turizmu.

Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo takoder je djelomicno odgovorno za razvoj ruralnih podrucja. Ono je uglavnom orjentirano na podrucjima od posebne državne skrbi, ali i šire na neke regionalne projekte.

Programi MOMSP usmjereni su na financiranje projekata iz podrucja malog i srednjeg poduzetništva. Posebnih projekata za ruralna podrucja nema.

Programi Ministarstva rada i socijalne skrbi nisu posebno prilagodeni ruralnim podrucjima.

U Nacrtu Stategije ruralnog razvitka koja je u fazi izrade i u kojoj su sudjelovali strucnjaci FAO izmedu ostalog stoji:

«U mnogim slucajevima raspoloživi fondovi koji postoje u proracunima razlicitih ministarstava nisu mali i mogli bi biti djelotvornije iskorišteni da su bolje odredeni prioriteti medu programima, da su bolje formulirani pristupni kriteriji, jasnije definirane ustanove koje ih moraju provesti, da je ucinkovitost programa bolje kontrolirana, nadzirana i procjenjivana».

U istom dokumentu se naglašava i slijedece:

«Kad se procjenjuje uloga institucija odgovornih za ekonomske politike i programe koji djeluju na razvoj ruralnih podrucja, cini se da je vecina aktivnosti i programa koji se provode u Hrvatskoj, a imaju ucinak na ruralnu populaciju, ogranicena na sektorsku, a ne teritorijalnu razinu».             

 

5. PRIJEDLOG RJEŠENJA

1.Suvremene teorije i praksa polaze od potrebe integralnog ruralnog razvitka, koji podrazumjeva sveobuhvatni gospodarski, socijalni i kulturni napredak seoskog prostora i zajednice koja tu živi, ukljucujuci i unapredenje prirodnog okoliša. Iako su uvjeti i mogucnosti integralnog razvitka vrlo raznoliki u pojedinim sredinama, ovisno o lokalnim i regionalnim posebnostima, ipak se može istaci nekoliko opcih nacela koja omogucuju profiliranje i konkretizaciju strategije razvitka seoskih podrucja.

Danas se sve više akcentira teritorijalni pristup, a napušta ekonomisticki ili još uži proizvodni pristup. Multisektorski princip zamjenjuje sektorsko isticanje same poljoprivrede ili industrije kao jedinih faktora napretka. Policentricni i dispergirani razvoj manjeg podrucja u prednosti je u odnosu na polarizaciju i ovisnost o raznim centrima. Inzistira se na lokalno usmjerenim aktivnostima i mobilizaciji razlicitih lokalnih aktera razvoja. Umjesto pojedinacnog seoskog naselja, naglasak je na široj naseljskoj mreži i odnosima unutar manje seoske regije i uže zajednice.

Unutar takvih polazišta moguce je razvijati konkretne aktivnosti, oslanjajuci se na postojece trendove i suvremena rješenja. Na djelu su procesi  decentralizacije industrije, izgradnje manjih pogona, obrta i servisa, koji omogucuju otvaranje više radnih mjesta u selu i manjim naseljima, a pojavljuju se i neke nove djelatnosti tercijarnog i kvartalnog sektora koje su pogodne za seoske sredine.

Diverzifikacija ekonomske strukture i lakša dostupnost radnih mjesta razlicitih profila i razina strucnosti smanjila bi odlazak sa sela mladih i obrazovanijih kontigenata seoske populacije. To bi postupno zaustavilo veliki ruralni egzodus, zabilježen u proteklom razdoblju, i dovelo do populacijske stabilizacije ruralnih zona i oživljavanje seoske socijalne strukture. Politika prostornog razvoja treba stimulirati dekoncentriranu urbanizaciju i smanjivati razlike u uvjetima života seoskih i gradskih sredina.

Spomenuti pristup i nacela integralnog ruralnog razvoja potrebno je detaljnije razraditi i operacionalizirati, vodeci racuna o mnogim regionalnim i lokalnim specificnostima svojstvenim našoj zemlji. No, to zahtjeva odgovarajuce strucno-znanstvene osnove za osmišljavanje, planiranje i usmjeravanje strategijskih odluka prema selu; potrebna je adekvatna institucionalna mreža za organizaciju i koordinaciju razlicitih aktivnosti na tom planu, a potrebna je i aktivna  podrška razlicitih razina državne organizacije i tijela lokalne samouprave.

            2. Potrebno je osnovati Centar za ruralni razvitak (instituciju na razini države) koji bi pratio svjetska iskustva, inicirao i usmjeravao potrebna znanstvena istraživanja koja se odnose na poljoprivredu i druge djelatnosti pogodne za seoske regije, sociološke i kulturološke aspekte života u suvremenom selu, probleme prostornog planiranja i urbanistickog uredenja seoskih naselja i druge potrebne istraživacke poduhvate. Osim toga, institucija takvog karaktera mogla bi servisirati potrebe državnih institucija, usmjeravati i poticati poduzetnicke inicijative uz osiguravanje strucne i financijske podrške nevladinih organizacija i drugih interesenata iz inozemstva, te ih uskladivati sa domacim potrebama i planovima.

            3. Centar bi djelovao kao mjesto koordinacije i povezivanja istraživacke djelatnosti i izrade planova i aplikacije pojedinih rješenja prilagodenih potrebama konkretnih sredina. Nadalje, služio bi i kao poveznica medunarodnih i domacih nevladinih organizacija sa razlicitim vladinim institucijama i tijelima lokalne samouprave koja djeluju ili imaju intres za razvoj ruralnih podrucja.

            Prioritetna zadaca Centra bila bi izrada strategije ruralnog razvitka, a potom osiguranje svih organizacijskih, financijskih i drugih predpostavki za izradu i potporu konkretnih planova ruralnog razvitka.

            Centar bi se mogao utemeljiti kao posebna ustanova i to prema odredbama Zakona o ustanovama (NN br. 76/93). Na osnovi toga zakona ustanova je pravna osoba koju mogu osnovati Republika Hrvatska, županije, gradovi, opcine te druge pravne osobe znanstveno-strucne, gospodarske i druge provinijencije, a koja ne obavlja djelatnost radi stjecanja dobiti.

            Kao mjesto koordinacije, Centar bi koristio postojece kadrove iz brojnih institucija koje sektorski djeluju na razvoju ruralnih prostora. Zadaca je Centra da ostvari sinergiju aktivnosti i timski rad u okviru sustava, a ne zapošljavanje razlicitih profila strucnjaka u okviru samog Centra.

            Na lokalnim razinama (regionalnim ili županijskim) takoder bi trebalo

 osnovati lokalne centre i to od predstavnika lokalne samouprave i drugih pravnih osoba koje na razlicite nacine djeluju na programima razvoja i unapredenja ruralnih podrucja.

            4. Ako je na razini države potrebno imati Strategiju ruralnog razvitka, onda je na razini regija nužno izraditi regionalne operativne planove. Na razini države potrebno je takoder objediniti i racionalizirati sektorsko trošenje sredstava za razlicite programe ruralnog razvoja i to tako da se utemelji Fond za ruralni i regionalni razvoj po uzoru na iskustva i rješenja u zemljama Europske unije.

Zagreb, rujan 2003.

Pošaljite e-mail na adresu webmaster@pcart.hr za pitanja ili komentare o ovoj WEB stranici.
Copyright © 1998-2015 Hrvatski poljoprivredni zadružni savez, Amruševa 8
hpzs@inet.hr / Posljednja promjena:
18.02.2015 /