POVIJEST ZADRUGARSTVA U HRVATSKOJ

          Sredinom 19. stoljeća, raspadom feudalizma brzo se razvija industrija, trgovina, bankarstvo. U tom procesu dolazi do koncentracije kapitala i stvaranja krupnih industrijskih, bankarskih i trgovačkih tvrtki. Položaj radnika, seljaka i obrtnika sve više se pogoršavao. Prehrambena industrija i trgovina snižavala je seljačke proizvode, iako su stanovnici gradova te iste proizvode skupo plaćali. Istovremeno seljaci i obrtnici nisu mogli koristiti kredite ili ako su ih i uspjeli dobiti, kamate su bile zelenaške. Budući da se ekonomski položaj seljaka, radnika i obrtnika sve više pogoršava, oni osnivaju zadruge kako bi donekle popravili svoj položaj i zaštitili svoje interese. Seljaci osnivanju poljoprivredne zadruge, obrtnici obrtničke, a radnici potrošačke i nabavno-prodajne zadruge. Prva zadruga u Europi i svijetu osnovana je u Engleskoj 1844. kao potrošačka zadruga. Nakon toga zadruge se osnivaju u drugim zemljama Europe. Prva zadruga na hrvatskom tlu osnovana je 1862. godine u Pitomači, kao obrtnička zadruga, pod nazivom “Pitomačka zanatnička zadružnica”. Ova zadruga nije prekidala svoju djelatnost, te i sada djeluje pod nazivom “Prva obrtna štedno-kreditna zadruga”. Najstarija zadruga na području Dalmacije osnovana je 1864. godine u Korčuli kao štedno-kreditna zadruga.

          Zadrugarstvo se na hrvatskim prostorima počelo razvijati pod utjecajem zadružne prakse, koja je dolazila iz Europe. Naročito početkom 20. stoljeća zadrugarstvo je postalo veoma snažan gospodarski sustav, koji je imao utjecaja i na politička gibanja. U tom vremenu na području današnje Hrvatske djelovalo je više od 1500 zadruga s oko 250.000 zadrugara.

          Između dva rata zadrugarstvo se također uspješno razvijalo. Hrvatske seljačke zadruge djelovale su putem Središnjeg saveza hrvatskih seljačkih zadruga u Zagrebu, gospodarske zadruge u okviru Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu, zadruge gospodrske sloge u okviru Saveza zadruga gospodarske sloge. Najveći broj zadruga u Dalmaciji bile su članice Zadružnog saveza u Splitu.

          Nakon 2. svjetskog rata zadrugarstvo prolazi dva posebno teška razdoblja. Koncem 40-ih godina provodi se kolektivizacija po uzoru na tadašnji Sovjetski Savez. Zadrugarstvo gubi svoje izvorne osobine. Nakon napuštanja kolektivizacije već početkom 50-ih godina dolazi do ponovnog uzleta zadrugarstva u Hrvatskoj. Osnivaju i jačaju zadruge različitih profila, osnivaju se zadružni i zadružni poslovni savezi, te posebno zadružno štedioničarstvo i bankarstvo. Šezdesetih godina ponovo se marginalizira zadružni gospodarski sustav. Donose se političke i zakonske mjere kojima se ukidaju zadružni savezi, zadružni bankarski sustav, te zemljište, prehrambeni i drugi pogoni prenose kombinatima društvenog sektora poljoprivrede i prehrambene industrije, koji postaju nositelji razvoja u poljoprivredi.Takvo stanje ostaje sve do devedesetih godina. U to vrijeme u Hrvatskoj djeluje oko 200 poljoprivrednih zadruga.

          Nakon promjena i uspostave samostalne hrvatske države, 1990. godine nova vlast ne afirmira odnos prema zadrugarstvu. Zadruge se identificiraju kao institucije bivšeg socijalističkog sustava. Ipak, zahvaljujući ponajviše aktivnostima Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza, Hrvatski Sabor donosi Zakon o zadrugama 1995. godine. Iako manjkav, zakon predstavlja dobru osnovu za opstanak i razvoj zadrugarstva u Hrvatskoj.  

PRIMJENA ZAKONA O ZADRUGAMA
UNAPREĐENJE ZADRUGARSTVA NA ZADRUŽNIM NAČELIMA  


DOKAPITALIZACIJA U ZADRUGARSTVU

Razvoj zadrugarstva može se promatrati kao proces kojemu je trajni cilj ekonomski i socijalni napredak. Sigurno je da se zadrugarstvo u Europi i svijetu održalo i neprestano razvijalo zahvaljujući svojoj fleksibilnosti u suočavanju s promjenama koje je donosilo novo vrijeme i novi uvjeti.

          Tradicionalno samofinanciranje kao jedini put u stvaranju zadružnog kapitala postupno je sve više stvarao teškoće, jer su narasle potrebe za većim investicijama. Čak su i vlade pojedinih zemalja te razni investitori savjetovali zadrugama da se transformiraju ili da osnivaju različite udružene tvrtke, kako bi ostvarile bolji pristup kapitalu.

          Tradicionalne su zadruge uglavnom (do prije 20-etak godina) pokrivale potrebe na lokalnoj razini i nisu ulazile u teritorij drugih zadruga. Vremenom je došlo do promjena profila zadruga, jer su druge korporacije sve više prodirale na postojeće zadružno tržište. Zadruge su morale odgovoriti tim izazovima. Tako su sve više koncentirale kapital, postajale sve veće, iako je time izravni kontakt s članovima postajao sve slabiji. Zadruge su stvarale zadružne tvrtke na sekundarnoj i tercijarnoj razini. Nekoliko ili više zadruga osniva zadrugu “zadruga” ili zadružno poduzeće.

          Usko se surađuje s privatnim kapitalom. Time se dovodi u pitanje klasični oblik zajedničkog vlasništva. Zadruge osnivaju tipične profitne tvrtke, a profit opet usmjeravaju u razvoj, ali i stimuliraju vlasnike kapitala. Osnivanjem različitih zadružnih poduzeća one se sve više približavaju društvima kapitala. Ove su tendencije manje izražene u poljoprivrednim zadrugama jer je u toj djelatnosti država više uključena u potporu razvitka seljačkih farmi i zadružnih organizacija. Time je potreba za zadružnim integracijama veća.. Međutim, sve više se u razvijenim zemljama smanjuje državna regulativa kao posljedica općeg trenda internacionalizacije tržišta. To nameće i nove izazove poljoprivrednom zadrugarstvu.

           Formiranje kapitala u zadrugarstvu temeljno je pitanje zadružnog gospodarskog sustava. Raste utjecaj kapitala, osnivaju se nove financijske institucije. Uopće, povećava se važnost novčanog poslovanja i financijskih investiranja. U tim okolnostima zadruge moraju pronalaziti efikasnu metodu primjene osnovnih zadružnih načela u izmjenjenim ekonomskim i financijskim uvjetima. Poznato je da kapital u zadrugarstvu nema utjecaj na donošenje poslovnih odluka, jer demokratski odlučuju svi članovi. Također je poznato da su i kamate limitirane, a nema prometa dionica.

          To dovodi do sukobljavanja između trajnog vrijednosnog sustava i pragmatičnih potreba. Sve u uvjetima kada raste potražnja za kapitalom, jer se moraju osigurati sredstva za razvitak.

          Sve je to potaknulo zadruge da traže od svojih članova da investiraju sredstva u razvitak i da se tom dioničkom kapitalu priznaju kamate ili sudjelovanje u dobiti. Jedino se ograničava utjecaj na donošenje odluka u zadrugama. Zadruge također koriste kapital zaposlenih, kapital mirovinskih fondova, javnih investitora i drugih srodnih zadružnih institucija.

          Možemo konstatirati da se kapital u zadruzi sve više individualizira, ali se i pored toga vodi briga o balansu između individualnog i zajedničkog kapitala, jer se zadruga mora održati kao poduzeće svojih članova. Kapital, dakle služi za razvoj, on ima ulogu sluge, te postaje sve više utjecajni sluga.

          Nakon 1990. godine sve je češća praksa u razvijenim zemljama stvaranje udruženih zadružnih dioničkih društava. Glavnica tih društava može biti u vlasništvu pojedinih članova, ili osnovnih, sekundarnih ili tercijarnih zadruga. Udio u tim dionicama mogu imati i firme izvan zadrugarstva. Takva zadružna dionička društva u novije vrijeme postaju najefikasniji zadružni modeli poslovanja.

          Sve je to uvjetovalo da i Hrvatski poljoprivredni zadružni savez inicira razvitak zadruga i zadružnih pogona na osnovi ugovora o ortaštvu što je zapravo svojevrsna dokapitalizacija članova zadruge u određene djelatnosti u njoj. (Pogledati prilog 6. u knjizi “Zadružni priručnik”).

          Neke zadruge već su osnovale društva s ograničenom odgovornošću u koja pojedini zadrugari ulažu vlastita sredstva. Time se postiže veća individualna zainteresiranost i odgovornost članova koji ulažu u zadružnu imovinu, veće sudjelovanje u upravljanju i podjeli dobiti društva.

povratak

Pošaljite e-mail na adresu webmaster@pcart.hr za pitanja ili komentare o ovoj WEB stranici.
Copyright © 1998-2015 Hrvatski poljoprivredni zadružni savez, Amruševa 8
hpzs@inet.hr / Posljednja promjena: 02-04-2000. /